 |
|
prisutni: Marko Torjanac, Vitomira Lončar, Marijana Nola, Anja Šovagović-Despot, Željka Turčinović, Irena Sušac (ULUPUH), Ivana Bakal (ULUPUH), Jakovac Aleksandar i Carević Gordana (Ministarstvo kulture), Ivana Pokrivka, Tonko Lonza, Igor Ružić (Radio 101), Zdenka Đerđ, Nada Abrus, Jadran Antolović (Ministarstvo kulture), Fred Došek, Stephani Jamnicky, Stanko Juzbašić, Anita Jelić, Goran Grgić. Željka Turčinović pozdravila je sve prisutne i zaključila da nas je, na žalost, sve manje i manje. Danas se radi kao što se uvijek radilo, angažira se umjetničko i neumjetničko osoblje u kazalištu na neodređeno radno vrijeme iako je zakon drugačiji. Isto se događa kao i sa umjetnicima. U sadašnjem zakonu umjetničko osoblje angažira se na određeno vrijeme, a neumjetničko na neodređeno. Marko Torjanac rekao neka iskustva iz drugih zemalja - sve više se ide na ugovore na određeno vrijeme. To je glavni oblik zapošljavanja. Željka Turčinović potvrdila je trend da se svi zapošljavaju na određeno vrijeme. Smatra da je to dobar način da se kontrolira disciplina kako bi u slučajevima nediscipline ravnatelj mogao dati otkaz. Marko Torjanac je rekao da je Prijedlog radne grupe baš to, mehanizam kontrole. I zbog toga ravnatelj kad dođe u kazalište može napraviti svoju sistematizaciju posla. Vitomira Lončar je pobliže objasnila Prijedlog radne grupe. Marko Torjanac konstatira da je trenutačno neumjetničko osoblje premašilo umjetnike u kazalištima. Zapošljavaju se puno ljudi za koje se baš ne zna što točno rade. Sa ugovorom na neodređeno vrijeme štite se mastodonske službe koje bi mogao obavljati manji broj ljudi. Željka Turčinović misli da bi se postigla racionalizacija kada bi kazališta dobivala jednu sumu novca iz koje bi morali sve riješiti. Imali bi manje zaposlenika i ne bi bili socijalna ustanova. Svatko bi racionalizirao. Je li to moguće? Pita predstavnike Ministarstva kulture. Jadran Antolović iz Ministarstva misli da bi to bilo dobro. Željka Turčinović i po ovom pitanju misli da sve mora ići postupno da se ne izazovu socijalni nemiri. Tada bi zakon doživio fijasko. Predlaže da se ubuduće prati situacija sa zaposlenima, kako odlaze u mirovinu da se "čisti", a ne da se ubacuju na ta radna mjesta ljudi glavom bez obzira da se ne izgubilo radno mjesto koje je na spisku, bez obzira na stvarne potrebe. Prijelazno razdoblje je važno sa idejom da se ide ka jednoj racionalizaciji. Marko Torjanac objasnio je da je u Prijedlogu radne grupe to naznačeno: jedna suma novaca je za hladni pogon, a druga za program i plaće. Željka Turčinović: predlaže da treća stavka budu investicije - Bitno je da investicije budu posebno. Misli da sve ostalo ide u "isti koš". Prihvaćen je prijedlog da se razmotri da hladni pogon, sredstva za plaće i program idu zajedno (zbog štednje i racionalizacije) a sredstva za investicije su posebno. Tonko Lonza misli da je Pravilnik iz 1998. loš. Njime je predviđeno da su baš svi umjetnici, a to nije tako. Ima situacija gdje se dodiruju umjetnici i neumjetnici. Ali tko treba biti umjetnik? Irena Sušac misli da zanatska zanimanja spadaju u krug umjetničkih zanata koji su vezani uz izvedbu scenografije i kostimografije. U ULUPUH-u se otvorilo pravilo da se recimo, jednom unutar 10 godina kad se pojavi izuzetna osoba koja nadilazi svojim poslom ostale, da se takva osoba primi u udruženje. No, misli da je "skupusano" sve u pravilniku iz 1998. i da bi se trebala napraviti distinkcija između protagonista i članova autorskog tima, a ostalo spada u umjetničke zanate. Prijedlog; treba napraviti novu sistematizaciju što su umjetnička zanimanja, a što ne. Lonza misli je nekada inspicijent bio umjetnik. Danas nije baš tako. No, misli da bi trebalo ostaviti mogućnost za iznimku. Vitomira Lončar smatra da ne bi trebalo biti iznimaka jer one odmah u našem društvu postanu pravilo. Irena Sušac smatra da to ne treba ući u zakon, ali da udruženja sama imaju pravo nekome dati pravo statusa umjetnika ako misle da je potrebno. Isto smatra da je tendencija da nijedna od struka scenograf i kostimograf ne postoji više unutar teatra, da se ide prema nečemu da tih zvanja unutar teatara ne bude. Nekako se misli da će se upošljavanjem kostimografa i scenografa to mjesto 'amortizirati' ukoliko taj umjetnik napravi određenu količinu predstava u kući. Kako ta zvanja objedinjuju umjetnički i tehnički segment, tako misli da to nije jedina njihova funkcija. Nepostojanje tih ljudi unutar kuće dovodi do dezorganizacije i kaosa. Kostimografi koji dolaze raditi u kuću ne mogu utjecati na organizaciju unutar kuće i prepušteni su sami sebi. Unutar kuće nema osobe koja će direktno biti vezana i odgovorna za taj segment. U HNK već pola godine nema umjetničkog vodstva u kostimografiji. Ukinuto je to radno mjesto, a šef fundusa nije to. Željka Turčinović ju pita misli li da bi u svakom kazalištu trebao biti jedan kostimograf i scenograf? Irena Sušac kaže da se događa da su originalne surke iz pretprošlog stoljeća upotrebljene tako da ih nose statisti... da je cijeli jedan čin iz jedne predstave otišao u drugu predstavu i slični potpuno nazamislivi događaji. Ivana Bakal pročitala je svoj elaborat. Marko Torjanac smatra da bi ipak trebalo proširiti HDDU na ove struke. Treba napraviti Statut HDDU-a po kojem bi članovi HDDU-a mogle biti i ostale umjetničke struke koje sudjeluju u dramskom kazalištu. Što se tiče radionica prijedlog radne grupe je bio za zajedničke radionice. Irena Sušac smatra da to nije dobro. U praksi je kaos kad se nađu dva kostimografa u jednoj radionici. Vitomira Lončar pita kako riješiti rad postojećih radionice koje rade na crno? Ivana Bakal predlaže da se osnuje još jedna dodatna radionica. Željka Turčinović kaže da ne zna gdje spadaju te umjetničke radionice, da li one idu u strategiju razvoja? Naime, sada se radi strategija Grada Zagreba da bi kazališni život bio bolji i misli da je to je prijedlog za tu strategiju. Predlaže da ULUPUH napravi prijedlog na Grad za osnivanje takve radionice. Vraća se na HDDU na pitanje da nema sekciju scenografa i kostimografa. Sada ima ogranak dramskh pisaca; tu su i oni koji nemaju Akademiju, ali predlaže da se stvori ogranak za scenografe i kostimografe. Prijedlog da u radnu grupu pozovemo i ostale struke vezane za kazalište. Fred Došek kaže da je teško razlučiti u kazalištu struke pa mu je drago da svi plediraju da se teatar stavi u jedan zajednički zakon jer je sve komplementarno. Predlaže da se zakon zove Zakon o izvođačkim umjetnostima. Još jedno, što se tiče kvalifikacija, svi znamo da formalna kvalifikacija ne uključuje umjetničku kvalitetu. No, sva naša udruženja imaju vrlo jasne kriterije koji su davno izrađeni. Ne bi ga trebalo posebno naglašavati. Tonko Lonza misli da bi trebalo sve više simulacija što će se dogoditi AKO. Misli da ponekad idemo po marginama, ponekad dođemo do esencijalnih problema. Možda bi trebalo oštrije profilirati sva udruženja i da oni tvore jedno krovno udruženje. To tijelo bi imalo sve struke koje spadaju u kazalište. Jedinstveno tijelo koje bi okupljalo izvođačke umjetosti. Željka Turčinović je protiv zajedničke udruge izvođačkih umjetnika. Misli da se treba ograničiti na kazalište. Lex specialis za kazalište treba tako i ostati. Irena Sušac kaže kako nema projekta bez scenografa i kostimografa, ali oni nemaju nikakvu mogućnost školovanja u Hrvatskoj. Željka Turčinović replicira da nema ni plesna. Vitomira Lončar smatra da se treba pokrenuti inicijativa pa će takvih mogućnosti biti. Irena Sušac kaže da postoji inicijativa. Željka Turčinović misli da te struke kada rade taj posao spadaju pod zakon o kazalištu, a onda se svaka struka mora izboriti za svoje mjesto. Marko Torjanac kaže da smo opet kod problema da obrazovanje ne znači kvalitetu.Što u stvari određuje tko je umjetnik? Za svaku umjetnost imamo po jednu školu, a to onda automatski kod nas određuje status umjetnika. Vani ima puno škola. Veća je konkurencija, pa ljudi postaju pripadnici profesije aktivnim bavljenjem profesijom i rezultatima tj. slijedom toga pripadnošću sindikatu a ne akademijom. Kod nas nema privatnih akademija. Željka Turčinović kaže da se u ovoj struci netko bira po kvaliteti ne po diplomi. Ivana Bakal predlaže da sve profesije trebaju biti zastupljene kod izbora ravnatelja. ULUPUH ima i tehnički i umjetnički kriterij koji filtrira ljude koji ulaze ili ne jednom godišnje. Marijana Nola, dramaturginja, izložila je problem dramaturga kod nas. Tonko Lonza misli da dramaturzi služe kao pokriće neobrazovanim, nesposobnim i nepripremljenim redateljima. Redatelj mora napraviti sam i štrihove i sve ostalo. Dramaturzi bi morali voditi i repertoarnu i personalnu politiku. Dramaturzi su zloupotrebljeni. Anja Šovagović misli da se repertoari rade mimo svih pravila i da se dramaturzi samo došaptavaju sa režiserima u mraku i da su na "onoj drugoj strani" od glumaca. Marijana Nola misli da je kazalište zajednički proces i to je sve skupa timski rad. Tonko Lonza misli da se današnji redatelji ne pripremaju dovoljno i da im dramaturzi služe kao pokriće. Anita Jelić misli da je dobro da se dramaturg koristi u svrhu da predlaže što se stavlja na repertoar. Činjenica je da ako dramaturg danas ičemu služi onda je to da obavlja funkciju unutar predstave i da se bavi štrihovima. Tonko Lonza misli da dramaturg mora imati veću ulogu. Marko Torjanac smatra da ćemo se opet vratiti na školovanje, a iz toga puno toga kreće. Misli da sa dramaturzima koji rade na predstavama uglavnom glumci imaju negativno iskustvo, jer su dramaturzi su premalo uključeni u proces rada od početka školovanja, pa se onda događa da se na projektima događa sukob teorije i prakse. Teoretski argumenti koji u praksi ne prolaze. Tako generalno dolazi do nesporazuma i dramaturzi su nepoželjni umjesto poželjni. Tonko Lonza smatra da bi dramaturzi morali ispunjati svoju dužnost da znaju 3 jezika i 8 sati dnevno čitaju drame. Što svi dramaturzi rade u čitavom svijetu. Marijana Nola misli da sada posao dramaturga rade redatelji. Anja Šovagović ispričala je svoje loše iskustvo: Igram u predstavi Mjesec dana na selu. Redatelj i dramaturg su odlučili da će se radnja događati ne u mjesec dana nego u jedan dan i jednu noć. To nitko nije napravio osim Svrtana i mene. Samo su se sjetili redatelj i dramaturg ideje, a tekst su ostavili nama. Svrtan i ja govorimo u svojim rečenicama jedno, a drugi glumci govore drugo. Ja sam glumica koja praktično stojim na sceni i znam što je dramaturgija moje uloge. Željka Turčinović smatra da se mjesto dramaturga, kao i svako umjetničko zvanje u kazalištu, ne može dekretom postavit. Jedan redatelj ima svoju koncepciju i dramaturg mu ne treba; to je problem režisera. Ostale poslove u kazalištu će odrediti ravnatelj kazališta. I odlučiti o broju dramaturga. Dramaturzi se nameću kao ljudi koji pišu, moraš imati ideju i koncepciju. U svakom poslu postoje potrkala i ljudi koje se nametnu. Mislim da zvanje treba biti, ali u proizvodnji je redatelj kapetan broda i ako nema potrebu za dramaturgom, i to se mora poštivati. Anja Šovagović misli da dramaturzi žele postati vlast, uvode strah i grade svoj autoriteti. Tonko Lonza misli da bi se dramaturzi morali baviti prevođenjem. Željka Turčinović misli da je ono što je bitno za dramaturga praksa. Konkretno, posao dramaturga je rad na teksu i priprema. Djeluje pomalo apstraktno znanje. Ima uspješnih i manje uspješnih. Marijana Nola misli da nije samo to funkcija dramaturga. Željka Turčinović misli da se ne bi trebali gubiti u tome, netko se nametne i to je tako. Ili jesi ili nisi.. Marko Torjanac kaže kako je bitan momenat što je u kazalištu najmanje profilirano što znači biti dobar dramaturg a koji nije dobar. Dramaturg mora imat hrabrosti reći "taj tekst ne znači ništa za nas ili znači". Događa se da neki tekstovi u drugim zemljama imaju veze i smisla, ali kod nas ne dobiju specifičnu težinu. Željka Turčinović misli da dramaturg može napraviti da komad korespondira. Marko Torjanac kaže da je praksa bitna, dramaturzi bi trebali biti od prve godine u praksi, mladi ljudi više ne asistiraju. Tako i mladi redatelji uglavnom odmah režiraju. Anja Šovagović misli da bi glumu trebali studirati svi režiseri. Irena Sušac kaže da su se nekad davali honorari za asistente.Danas sam plaćaš asistenata od svojih honorara koji su pali, ali nitko više ne plaća asistente. Nemaš šanse odgojiti mladog čovjeka. Željka Turčinović isto misli da mladi ljudi moraju asistirati. Kazališta su dužna osigurati asistente kostimografima, scenografima i redateljima. Da se time daje šansa mladim ljudima da postanu dio kazališne prakse. Anita Jelić kaže da danas ima jako puno predstava koje nisu bazirane na tekstu. Danas ima puno predstava koje odlaze dalje od teksta i tamo pokušavaju mladi ljudi naći svoje mjesto. Željka Turčinović misli da u ovim segmentima o kojem smo danas govorili moramo voditi računa i da moramo čuvati sve segmente kazališta. Svi ovisimo o temeljnom zakonu o radu. Imamo zajednički nazivnik: Misli da u trenutku kada krene potpisivanje ugovora po projektu i na dvije godine i četiri, to se mora dogoditi istovremeno. Vitomira Lončar govori stav Radne grupe da sve mora ići prirodno a ne "sjekirom". Stephani Jamnicky je kao mlada asistirala uglavnom u operi i kaže da su mladi prepušteni sami sebi, nikad nas nitko nije učio radit podjelu. Mi dajemo zajednički nazivnik predstavi. Replicira Anji i kaže da misli da ona osobno nije u stanju glumiti. "Izrazito se trudim da suradnici ne mogu izdvojiti segmente nego da je sve pod zajedničkim nazivnikom". Misli da je to smisao kazališne predstave. Timski rad. Željka Turčinović rezimira da bismo mogli zaključiti da se svi zalažemo za struku i da ljudi koji rade u kazalištu rade dobre predstave i kazalište. Kazališta nema bez glumaca, ali i ostale struke moraju biti u harmoniji u skladu sa svima ostalima. Stanko Juzbašić ističe nužnost asistiranja i hospitiranja za vrijeme procesa školovanja Anja Šovagović kaže da nema ništa bez reforme školstva. Vitomira Lončar kaže da je naša je dužnost napraviti prijedlog reforme. Tonko Lonza podsjeća da se zaboravilo na čitaće probe. Treba netko raditi na jeziku. Aranžman rečenice je ono bitno što poslije otvara sve moguće prostore. Upućenost rečenice. Danas u teatru ne razumiješ ništa. O logici nitko ne vodi računa. Smatra da se moramo profesionalizirati do krajnjih granica, jer sutra ili preksutra teatra više biti neće jer se zajedno s njim dopustilo da budemo manipulirani od svih. Marko Torjanac predlaže da se pri HDDU napravi radna grupa koja bi se bavila reformom školovanja. Tonko Lonza kaže da ga vrijeđa da je student kad završi akademiju već umjetnik. Pa predlaže pripremni staž koji bi trebali podržavati svi, da bi mogli rasti slijedećih 5 godina. Tako bi se puno više moglo napraviti za edukaciju mladih ljudi koji na Akademiji nisu dobili ono što nisu. Anita Jelić misli da su svi potekli s te akademije, neki su nešto naučili, neki nisu, Sve su to isti ljudi. Tonko Lonza misli da će se kroz institut sindikata sve profilirati. Željka Turčinović je svima zahvalila i najavila slijedeću tribinu. Zapisnik vodila i izvještaj sastavila |
na vrh naslovnica |
 |
||||||||
|
