TRIBINA BROJ 7 - 1. travanj 2003.
PRIVATNA KAZALIŠTA, SAMOSTALNI UMJETNICI, SINDIKAT

prisutni:

Marko Torjanac, Željka Turčinović, Marijana Nola, Florija Galić, Branko Sviben, Damir Šaban, Maja Gregl, Saša Gregorić, Vitomira Lončar, Jadran Antolović (Ministarstvo kulture), Aleksandar Jakovac i Carević Gordana (Ministarstvo kulture), Željka Udovičić (Ministarstvo kulture), Aida Bukvić, Urša Raukar, Zdenka Đerđ, Alma Prica, Ante Petković

Željka Turčinović otvorila je i ovu zadnju, 7. tribinu. Rezimira da su te tribine dobrodošle jer smo dosta razgovarali, palo je nekoliko prijedloga koji su bili korisni, radikalniji stavovi su malo otupili, no to su prijedlozi, a konačni prijedlog bit će definiran nakon ovoga.

Predlaže da prvo razgovaramo o privatnim kazalištima.

Uvod u diskusiju su prijedlog Radne grupe i prijedlog Damira Šabana

Vitomira Lončar je pročitala iz sadašnjeg Zakona o kazalištu sve o privatnim kazalištima i dala kratak pregled od kad je donesen Zakon o samostalnim umjetnicima i poticanju kulturno - umjetničkog stvaralaštva 1996. godine.

Željka Turčinović kaže da je osnovna razlika privatnih kazališta i kazališta kojima je vlasnik grad ili država u njihovim različitim resursima financiranja. Pritom je i u privatnim kazalištima još uvijek najvažniji onaj "državni". I kod privatnih kazališta govorimo o sufinanciranju, a ne financiranju. Također smatra da bi trebalo napraviti razliku između kazališta koja imaju stalne zgrade i ona koja nemaju. Razlika je u planiranju. Slobodne družine moraju stalno tražiti prostor gdje će igrati.

Marko Torjanac predstavio je Prijedlog radne grupe u tri točke:

1. koja je izazvala dosta rasprava i jedna je od najosjetljivijih. Prijedlog je da privatna kazališta mogu osnivati samo samostalni umjetnici, to jest, da netko tko ima ugovor na dvije ili četiri godine u gradskom ili državnom kazalištu ne može u isto vrijeme imati privatno kazalište. Radna grupa se povodila analogijom u ostalim djelatnostima, ako radiš prije podne u jednoj tvrtki popodne ne možeš raditi taj isti posao privatno.
2. točka je da privatno kazalište može aplicirati i za hladni pogon i dobiti to financiranje ako je to u interesu šire zajednice.
3. točka, a koja je u strategiji, je akcija koju je HDDU potaknuo prije godinu dana, a to je da je Zagrebu nužan prostor u kojemu će sve grupe moći imati hadni pogon. Naime, masu novaca koje grupe dobivaju za program odlazi za iznajmljivanje dvorana. Po našem proračunu je registrirano oko 80 kazališta, imaju veliku produkciju i takav bi hladni pogon bio maksimalno iskorišten. Takav bi se prostor višestruko isplatio ne samo za grupe iz Zagreba nego i izvan Zagreba. Tako bi se napravila scena na kojoj bi se mogla vidjeti produkcija iz cijele zemlje.

Nakon što je kontaktirana i Vlasta Pavić, (tada dogradonačelnica), koja je bila jako zainteresirana, ništa se nije dogodilo po tom pitanju, dapače, sada kad su kina kupljena od Kinematografa niti jedno nije dobilo tu namjenu. Takva kuća ne bi pomagala samo kazalištu nego cjelokupnoj kulturi.

Jadran Antolović misli da prijedlog da samo samostalni umjetnik može osnivati umjetničku organizaciju ne može biti uvjet. Karakteristika samostalnog umjetnika je da bude samostalan, a ne udružen. Umjetnička organizacija je izdvojena iz sustava kako bi joj se mogla osigurati povlastica. Vraćanje u zakon riječi "samostalni" umjetnik kod osnivanja umjetničkih organizacija bilo bi nelogično. Oni koji su osnivači pri tom nisu u stalnom radnom odnosu.

Što se tiče onog drugog elementa (da je proturječno imati ugovor o radu, a raditi također i privatno) kaže da je zabrana konkurencije ne samo u trenutku angažmana nego i nakon prestanka. Da se taj isti glumac, recimo, ne može pojaviti u toj istoj ulozi nakon što je bio na ugovoru za tu ulogu u nekom drugom kazalištu. Te pretpostavke već sad postoje, ali se ne koriste iz dva razloga. Kad kazališna kuća hoće nekoga angažirati onda se ne postavljaju uvjeti da ne bi glumac možda ne potpisao taj angažman. Sve ovisi o dogovoru ugovornih strana. Nitko ne želi biti taj koji će se odreći prava, a onda traži obeštećenje. Onda očekuje da mu ta uloga osigura normalnu egzistenciju i da si kompenzira prigodu za dodatnom zaradom. Mi svi želimo bolje proći bez obzira jesmo li privatna ili koja druga kazališta i onda se ta klauzula ne ugovara. Sada samo treba primijeniti, uvesti u praksu ono što već postoji. Opet se vraćamo na temu sindikata, kolektivnih načela i potpisivanja ugovora koji se moraju iskristalizirati. Ponavlja primjer prevoditelja kod kojih je kolektivno dogovoreno da ispod određene cijene ne idu. Ne mogu ispod minimuma raditi. Njihova struka smatra da je to standard.

Ante Petković misli da netko tko je u stalnom radnom odnosu ne može osnivati kazalište. Također smatra da onaj koji osnuje kazalište treba izgubiti status samostalnog umjetnika.

Željka Turčinović podsjeća da smo se složili da nećemo govoriti o stalnom radnom odnosu, jer ukoliko zaživi zakon prema kojemu umjetnici rade na ugovor, onda neće uopće biti "stalnog radnog odnosa".

MarkoTorjanac pojašnjava da, ako su ugovori na 2 ili 4 godine onda su, de facto, su svi samostalni umjetnici koji potpisuju na određeno vrijeme. Ovaj prijedlog znači da u trenutku kad netko potpiše ugovor, zamrzne svoje privatno kazalište.

Damir Šaban misli da nije to isto kao u INI tj. da radi u Ini i prodaje naftu, a popodne prodaje naftu na svojoj privatnoj crpki. Ja prodajem nešto drugo nego kazalište u kojem radim - ZKM. To nije isto. Recimo da sam izmislio novo ulje. Pitam svog direktora hoćemo li početi proizvoditi novo ulje, a on nije zainteresiran.

Neka kazalište osnuje tko god hoće.

Urša Raukar kaže da je članica radne grupe. Objašnjava da je ideja bila da se uvede nekakav red u proizvodnju. Kaže da bi sad bila za tu varijantu da privatna kazališta mogu osnivati svi. Neka privatna kazališta imaju non stop predstave, a neka imaju povremeno projekte. Razlika u njihovoj produkciji je tolika da ih se vrlo teško može svesti pod zajednički nazivnik. Mi nismo u mogućnosti da će se uskoro moći osigurati pristojnija egzistencija. Umjetničke organizacije treba gledati kao izvor dodatnih financija ali i obogaćivanja podukcije. Kad glumac nema posla u svom kazalištu zašto ne bi osnovao svoje?

Vitaomira Lončar kaže da je Prijedlog radne grupe da ljudi ne mogu imati slobodnog vremena, jer su potpisali ugovore na uloge. Imaju puno posla. Ovo sve je izdvajanje iz konteksta cijelog Prijedloga koji je paket i ne mogu se neki segmenti vaditi van i referirati se na sadašnje stanje.

Marko Torjanac misli da je jedno ako netko radi jedan projekt i ako može raditi paralelno - neka radi, a drugo je ako netko tko je na stalnoj plaći ima kazalište koje ima stalnu produkciju.

Đerđ Zdenka predlaže neka svatko tko želi osniva kažalište. 'Iz mog iskustva govorim nakon 7 projekata još nisam sebi mogla isplatiti honore. Nije to jednostavno. A nije lako postati Gradsko kazalište.

Ante Petković misli da smo iz početka išli krivo. Nismo rekli što je umjetnička organizacija a što je d.o.o. I danas moji kolege (operni pjevači, op.V.L.) potpisuju na 2 godine. Počeli smo brkati kazalište i projekt, a to ne može biti ista stvar. Mi (operni pjevači) potpisujemo samo projekt. Ako sam na dvije godine potpisao direktor mi ne dozvoli da pjevam, recimo, u Splitu. Mario Kovač misli da tko potpisuje ugovor ne može imati svoje kazalište. Svako na svijetu može osnovati kazalište, ali ne možeš sjediti na tri stolice.

Kaže da tek odnedavno radi u kazališnim kućama. "Radio sam do sada u nezavisnim kućama. Tko osjeća da može raditi dva posla neka radi. Mislim da je to na poslodavcu - je li to grad ili ravnatelj kazališta. Mislim da možeš imati "muža i ljubavnika" kako kaže Vitomira Lončar".

Vitomira Lončar smatra da je to stvar "higijene" imati "i muža i ljubavnika".

Željka Turčinović pita Zdenku Đerđ, zašto bi nekome bio cilj biti Gradsko kazalište?

Zdenka kaže da nije to mislila.

Željka misli da je bitno pitanje je li nešto projekt ili kazalište? Netko ima jedan projekt u dvije godine i nije nigdje angažiran i želi raditi jedan projekt, ako hoće. Zašto to ne bi mogao? Moraš tražiti sponzore, moraš imati žiro račun, dakle, moraš biti registriran.

Maja Gregl kaže da ima baš primjer s mladom glumicom koja snima za HTV, ali svoje obaveze u kazalištu mora izvršavati.

Marko Torjanac napominje da je užasno važno da se poštuju ugovori koji su "stariji".

Željka Turčinović navela je sadašnji primjer sa Goranom Grgićem i svi su se složili da to što je on dao otkaz da bi snimao film da je to moralni čin.

Marko Torjanac kaže da su sva kazališta koja su nadrasla povremene grupe, koja su postala kazališta sa svojim punim repertoarom to postigla upravo tako da su ti su njihovi osnivači otišli iz angažmana, jer nije moguće sjediti na dvije stolice u takvim poduhvatima.

Gordana Gadžić govorila je o potrebi veće tolerancije.

Vitomira Lončar govorila je o tome da ne možeš raditi u nekoliko paralelnih projekata.

Mario Kovač misli da nije istina da čovjek ne može raditi dva paralelna projekta.

Vitomira Lončar rekla da misli da se zakon ne može raditi ako se stalno upotrebljavaju riječi kao što su "tolerancija" i "osjećaji". Zakon mora regulirati stvari i ne može se baviti osjećajima.

Mario Kovač misli da se mi bavimo osjećajima Zakon ne bi smio biti restriktivan. A ovo je prijedlog zabrana. Tražimo fleksibilnost. Ako mladi glumac kaže da radi u tri predstave, neka radi!

Ante Petković replicira da upravo zbog ovoga što je sad Mario rekao treba zakon koji je restriktivan.

Jadran Antolović kaže da je 3. tibina - angažiranje glumaca - već završena i da misli da opet govorimo o angažiranju glumaca a to smo apsolvirali. Čini mu se da smo otišli u nekom krivom smjeru, a to je da je odnos poslodavac-radnik propisan općim zakonodavstvom koji je najvećim djelom europeiziran, a još jedan korak koji će nas jako uzdrmati će biti kada shvatimo da će uskoro na naše tržište doći i strani radnik. Osobno ne preporuča da se ta pitanja rješavaju zakonom o kazalištu. Opće načelo EU je slobodan protok roba, radne snage i kapitala. Samo jedno ograničenje može biti dan od strane poslodavca zaposleniku, a to je da spriječi sukob interesa. Stvar je da će po novom važan biti ugovor o radu i koji je ugovor "stariji". I ugovor će biti taj kojim će se regulirati odnosi. Postoji još nešto, ako je neki glumac baš potreban u drugom kazalištu u nekom projektu, uvijek postoje mogućnosti da se ostvari suradnja i na druge načine - koprodukcijom, na primjer.

Vitomira Lončar napomenula je da u Prijedlogu zakona radne grupe postoji baš to, umrežavanje kazališta i onda je unutar toga moguća različita suradnja.

O sindikatu:

Ante Petković ponovno je naglasio važnost dobro organiziranog sindikata.

Aida Bukvić smatra da se zaboravilo na nešto što se zovu profesionalni kriteriji. Ja sam sad, recimo, potpisala da neću raditi paralelne poslove. U slobodbno vrijeme ja mogu raditi što hoću. Ali moja je moralna odgovornost hoću li ja na to pristat.

Marko Torjanac također smatra da je to pitanje osobnog morala. Ti možda možeš organizacijski igrati u nekoliko projekata paralelno, ali ne možeš biti u isto vrijeme na dva različita mjesta. Onda radiš noćne probe i onda je na kraju ipak sve došlo do pitanja kvalitete.

Drugo je kada se slobodne grupe skupljaju i rade, recimo, po noći jer je to jedino slobodno vrijeme, ali se kod nas događa da se čak i u Gradskim kazalištima probe rade po noći jer se glumci koji su na plaći ne mogu skupiti ili režiser nema drugog slobodnog termina!

I to je pitanje za sindikat.

Damir Šaban se vraća na privatna kazališta. 'Mislim da nije problem u tome tko je osnivač jer grad radi razliku. Ne dobiva se novac samo zato što je kazalište registrirano.'

Urša Raukar misli da trebamo razgovarati i napraviti klasifikaciju svih privatnih kazališta. Sve je sada uglavnom umjetnička organizacija. Misli da bi trebalo napraviti kategorizaciju.

Mario Kovač ispričao primjer jednog mladog glumca koji je odbio nekoliko glavnih uloga u kazalištu i na filmu kad je radio predstavu. Svaka mu čast. Kaže da on nije i priznaje da je zato napravio za 20 do 30% neke predstave lošije nego što je objektivno mogao.

Vitomira Lončar smatra da je upravo u tome stvar, u padu kvalitete zbog rastrganosti.

Branko Sviben kaže da ne može vjerovat svojim ušima što čuje. Vezan je ugovorom i zato nije bio na par tribina. Naime, poslodavac ga plaća da je na poslu za koji ga plaća. Ne može vjerovati da sad na ovu temu postoji toliko žestine, a prije je nije bilo toliko. Kaže da je isto sjedio u toj radnoj grupi. "Mislim da se ovdje događa kolizija, jer sve što smo zamišljali je anticipacija budućeg stanja, a ovo sad diskutiramo o sadašnjem stanju. Ne može čovjek biti plaćen po dvije osnove. Kad čovjek koji bude dovoljno plačen tamo gdje radi neće ići raditi tamo gdje nije plaćen."

Damir Šaban smatra da se govori stoti put isto. Govori se o pravu osnivanja kazališta.

Branko Sviben kaže da bi volio da budućnost bude takva da kad radiš svoje kazalište da barem za godinu dana možeš platiti svoje troškove. Odgovara Šabanu da pretpostavlja kad bi on bi imao sve financijski pokriveno u svom privatnom kazalištu, da ne vjeruje da bi ostao raditi u ZKM-u. To se regulira samo od sebe ako se ne laže i vara. Zapravo je kriminal dati nekom plaću, a ne raditi. Kod nas je praksa koja traje 100 godina. A to se može riješiti samo od sebe.

Ante Petković smatra da sankcije postoje ako zakon postoji.

Branko Sviben misli da smo bili užasno restriktivni prema ravnateljima u prijedlogu i da oni moraju krvavo zaslužiti svoje mjesto. Misli da naša privatna kazališta nisu zapravo privatna kazališta. Dobivaju sufinanciranje.

Vitomira Lončar potvrđuje, ali kaže da je to samo za program, a da se hladni pogon ne sufinancira.

Marko Torjanac se ponovno pita može li netko biti financiran po dvije osnove: kao zaposlenik u kulturi i za svoj privatni projekt.

Željka Turčinović opet predlaže da se napravi kategorizacija privatnih kazališta. Jedno su kazališta koja imaju repertoarnu politiku i trajanje, a ostalo su projekti.

Urša Raukar napominje da ne zna dovoljno o tome da bi mogla govoriti argumentirano, nema osobno iskustvo. Na početku se govorilo o Francuskoj gdje ima 50 privatnih kazališta a ostalo su grupe. Možda ipak treba napraviti klasifikaciju između privatnih kazališta koja imaju stalnu produkciju i repertoar i onih koja povremeno naprave projekt, pa onda sa reperkusijom na to naravno da netko tko ima stalno kazalište ne može biti u angažmanu i imati stalni radni odnos.

Jadran Antolović kaže da, ako eliminiramo mogućnost da glumac ne može glumiti u nekoj drugoj kazališnoj predstavi , onda će on glumiti kad to ne šteti kazalištu u kojem jest.

Vitomira Lončar kaže da ako ti odeš u drugi projekt ili film, a tvoje kazalište zbog toga ne može raditi, onda ti i druge ograničavaš da zarade plaću.

Jadran Antolović smatra da ima još jedna važna stvar koja je nepremostivo važna za našu profesiju, a to je angažman u medijima. Siguran je da će mali broj poslodavaca limitirati ljude u medijima. To može ići protiv njega. Neće govoriti o evidentnim primjerima i koliko je važno biti prisutni u medjima.

Predlaže da kada uspostavljamo ograničenja sjednemo s najboljim pravnikom i napravimo ugovor. Nogometaši to imaju. (smijeh)

Odgovornost vlasnika, ponavlja Urša Raukar, osnovni je problem.

Vojin Jelić dao je uvod o povijesti kazališta za Slijepe i slabovidne.

Mario Kovač pročitao je tekst kojim se traži podrška.

Vitomira Lončar smatra da je umreženje kazališta jedan od primjera kako se može lakše raditi i u ovom segmentu.

Slijepi svoju dvoranu plaćaju Kerempuhu.

Ante Petković pita jesu li pokušali pravno riješiti svoj problem?

Vojin Jelić replicira da kad vi govorite pravno riješiti problem je drugačije nego kad vi to govorite. Mi afirmiramo mogućnosti svoje populacije. Mi ne možemo prodati karte kao bilo koji teatar, jer publika ima predrasude. Moramo često dijeliti ulaznice.

Dvorana je prije 20 godina iznajmljena Kerempuhu, a sada plaćamo probe 500 kuna a predstavu 700 kuna. Vlastitu dvoranu. Zbog specifičnosti moraš imati više proba u prostoru. Ovakav teatar je potreban nakon 50 godina, a nije veliko financijske opterećenje...Revidiranje ugovora će biti iduće godine.

Urša Raukar (zamijenila Željku Turčinović kao moderator) je duboko uvjerena da će inicijativa biti podržana. Misli da bi naziv specifično kazalište mogao biti točan i mi bismo trebali podržati tu inicijativu ne samo deklarativno nego i konkretno. Da se mi potrudimo da se ide na promjenu svijesti.

Jadran Antolović je uzeo materijale i sigurno je da će se u zakonu pronaći način.

Zdenka Đerđ kaže da se u Europi već odavno prakticira da se ovakve posebnosti uvažavaju i da se kombiniraju da su 4 sata ti ljudi u radnom odnosu, a ostalo da rade predstave. A stvar je dobrog pravnika da se riješi dvorana.

Vojin Jelić ponavlja da je njima bitan status i apelira za status. Jedini razlog zašto su nepriznati je sljepoća. Ali to je stvar predrasuda.

Zdenka Đerđ smatra da je to kultura.

Urša Raukar kaže da je ovo prijedlog zakona. Apelira na predstavnike Ministarstva kulture da se to što prije razrješi. A mi i preko koordinacije strukovnih umjetničkih udruga možemo djelovati. Kako smo nedavno podržali muzičku akademiju.

Samostalni umjetnici

Koordinacija je poslala dopis ministarstvu zbog smanjivanja osnovice za samostalne umjetnike. To smanjenje je direktan rezultat toga što smo se pobunili na uvođenje obveznih doprinosa na honorare.

Damir Šaban misli da bi se i sindikat trebao u to uključiti.

Urša Raukar predlaže kako je u Sloveniji da završeni studenti imaju automatski dvogodišnji status samostalnog umjetnika. Što im omogućava da im se pomogne u prvim koracima Predlaže da se o tom modelu promisli.

Željka Udovičić kaže da se udruge moraju same prvo dogovoriti i napraviti svoje pravilnike.

Jadran Antolović kaže da je o smanjenju osnovice odlučivalo ministarstvo financija.

Ante Petković kaže da mu je sve ovo nevjerojatno. Ovo je tako strašan čin i da 4 mjeseca to uopće nije prisutno u medijima. Zajednica samostalnih umjetnika je nakon 4 mjeseca poslala informaciju što se dogodilo. U međuvremenu su neki ljudi bili šokirani kad su dobili rješenja od bolovanja. Ovo je nevjerojatni moment. Pa, to je nemoguće da jedan Ministar otvara hram likovnih umjetnika, govori kako su napokon pod krovom, a da u 4 mjeseca nije dao ostavku što je netko iz ministartsva financija tako nešto izglasao. Kaže da smo već čuli da je to prošlo s blagoslovom Ministra kulture. Umjetnici su bačeni na dno. To se šaptom dogodilo. Koordinacija mora ubrzati cijelu priču. Stalno pričamo o medijima koji jedino mogu nešto napraviti. Dunja Vejzović je otišla u Stuttgart jer ne može imati obračun penzije od 840 kuna. Nas je 1312. Ono što je 1957 počelo kao institucija za "zaslužne umjetnike" danas je završilo da su ti umjetnici bačeni na margine socijale. Zato se nadam da će doći do realizacije ideje koordinacije da izađemo pokraj kanti za smeće i slikamo se.

Željka Udovičić kaže da sve ovisi o Koordinaciji.

Jadran Antolović kaže da zakon o samostalnim umjetnicima uvjetuje suglasnost polovice udruga. To je ugrađeni mehanizam. Udruge iz jednog područja kulture nemaju potrebe ulaziti u drugo područje i vrlo ih je teško usaglasniti.

Upućuje nas na ministarstvo financija - Jer ta sredstava postoje, ali ako ostanu njima će ministarstvo financija raspolagati.

Jadran Antolović također kaže da je to propis ministarstva financija. Sva ostala ministarstva daju samo mišljenje

Ante Petković pita se zašto nas ministarstvo nije podržalo? Zašto nas ministar nije primio?

Jadran Antolović kaže da ne odgovora on za Ministra. Ako ste kod mene tražili, prijem ja vas nisam odbio. Ne mogu razgovarati u ime ministra niti sam za to ovlašten.

Marko Torjanac ponovno vratio na sindikat.

Jedna od pretpostavki provedbe je sindikat. Ideja radne grupe je bila da se osnuje sindikat svih umjetnika koji sudjeluju u stvaranju kazališne umjetnosti. Svi koji kreativno sudjeluju u kazališnom činu. Trenutno postoji Sindikat glumaca koji je dio Sindikata djelatnika zaposlenih u kulturi tj. dio je velikog krovnog sindikata koji zastupa samo one ljude koji su zaposleni u kulturi pa tako između svih ostalih i umjetnike. Ne zastupa, međutim, samostalne umjetnike, i sve one koji nisu pri državnim kazalištima na određeno ili neodređeno vrijeme. Unutar tog Sindikata je Sindikat glumaca čije su se ingerencije uglavnom iscrpljivale u koeficijentima. Ima mogućnost da se bori i potpisuje ugovore sa drugim poslodavcima što do sada nije činio. Ono što nam se činilo u radnoj grupi važno jest da on okupi sve struke koje rade u kazalištu, a onda da se krene u potpisivanje ugovora jer svi ovise jedni o drugima i jedni bi druge mogli štititi. Na skupštini Sindikata glumaca taj je prijedlog bio jednoglasno odbijen sa opravdanjem da su "redatelji suprotstavljena strana glumcima". Postoji mogućnost osnivanja potpuno novog sindikata ali to je puno duži put.

Vitomira Lončar ponavlja da nema dalje bez sindikata.

Ante Petković kaže da je sam u svojoj naivnosti vjerovao da će taj Sindikat prijeći u jedan veći, "na jedan nivo kojim bi mogao i ja pristupiti, sindikat svih koji su kazalištu." No, budući da sam vidio da je u jednom trenutku jedan čovjek užasno agresivno pristupio povukao sam se. Istina je da mi u operi nikad ne bismo spasili koeficijente solistima da nije bilo tog Sindikata. Treba napraviti novi sindikat.

Marko Torjanac kaže da je bitno reći da mogućnosti da se Sindikat glumaca izdvoji iz Sindikata djelatnika u kulturi ništa ne stoji na putu. Niti taj prijedlog nije prošao na toj skupštini, no to je doista tema o kojoj bi trebalo dodatno diskutirati, jer ta dva sindikata uvijek mogu ostati vezana određenim ugovornim odredbama i interesima. Sindikat glumaca ovoga je puta pokazalo volju da okupi i samostalne umjetnike-glumce i da zastupa interese svih glumaca kod svih poslodavaca. To je dobar put, ali bi smatra još brži i svrsishodniji bio kada bi se okupili svi kazališni umjetnici.

Vitomira Lončar misli da će vrijeme donijeti samo po sebi promjene. Prisilit će nas promjene.

Marko Torjanac zahvalio je svima koji su bili na tribinama (na kraju je on moderirao). Plan je da se tijekom travnja radi na dorađivanju prijedlogu na temelju svega onoga što se razgovaralo

Zapisnik vodila i izvještaj sastavila
Vitomira Lončar