PRIVATNA KAZALIŠTA

Grupa građana kao osnivač kazališta u novijoj našoj povijesti prvi puta spominje već 1956. godine. U to vrijeme niti na jednom drugom području društvene djelatnosti to nije bilo moguće, pa se slobodno može reći da se tim zakonom okrenula nova stranica u organizaciji kazališta na ovim prostorima.

Zanimljivo je reći da je upravo od te 1956. godine i ukinut sistem po kojem su se ravnatelji naprosto imenovali od strane politike i da od tog doba datiraju javni natječaji. Još jedna zanimljivost tog zakona je da je umjetničko osoblje bilo angažirano na određeno vrijeme i to na rok od dvije godine!!!

No, vratimo se privatnim kazalištima.

Sredinom osamdesetih zakonodavac je donio još jednu mogućnost, a to su bile trajne radne zajednice samostalnih umjetnika. Omogućavao je samostalnim umjetnicima da se udruže radi ostvarivanja svojih umjetničkih potreba u trajne radne zajednice, zapravo privatna kazališta. U tom zakonu bilo je potrebno čak 8 samostalnih umjetnika da bi se osnovala trajna radna zajednica.

1996. godine u lipnju stupa na snagu zakon po kojem se trajne radne zajednice moraju preregistrirati u umjetničke organizacije zapisane u registar pri ministarstvu kulture. ovim zakonom prvi put je propisano da je registar pri ministarstvu kulture. Novina u tom zakonu je da po njemu osnivači mogu biti "umjetnici", dakle, nema više "samostalni umjetnici" i nema broja umjetnika koji mogu osnovati umjetničku organizaciju. Taj zakon na snazi je i danas. Po mom mišljenju on je donio procvat u takozvanoj off produkciji, ali je isto tako donio i zavrzlamu po kojoj ljudi koji su zaposleni u kazalištima a kojima je osnivač grad ili država mogu imati isto tako i privatno kazalište. Koliko je god to donijelo procvat u privatnoj inicijativi, toliko je isto tako oslabilo kazališta u vlasništvu lokalne uprave i samouprave.

No, kazališta u novoj Hrvatskoj također mogu biti osnovana i kao d.o.o. ali se u tom slučaju tretiraju kao svako drugo poduzeće koje prodaje bilo što, registrirano mora biti pri trgovačkom sudu, a nema nikakve druge olakšice koje ima umjetnička organizacija (npr. da je neprofitna organizacija koja nije obveznik ni poreza na dobit ni poreza na dohodak).

U Zakonu o kazalištu iz 1991. godine privatna kazališta i kazališne družine obrađeni su u dva članka (31. i 32.) Zanimljiv nam je članak 32. koji kaže da se PROGRAM privatnih kazališta i kazališnih družina (kazališni repertoar) može financirati i iz državnog proračuna, proračuna županija, Grada Zagreba, gradova i općina, u dijelu u kojem je od interesa za Republiku Hrvatsku, odnosno za županiju, Grad Zagreb, grad ili općinu.

Smatramo da bi u novom zakonu neke stvari trebalo mijenjati:

1. Trebalo bi vratiti uredbu da umjetničke organizacije mogu osnivati samo SAMOSTALNI UMJETNICI, tj. ako netko ima ugovor na dvije ili na 4 godine u tom slučaju ne može imati i "privatno kazalište" jer i to spada u klauzulu o konkurenciji.

2. Što se financiranja tiče predlažemo da se , po uzoru na slovenski model, omogući privatnim kazalištima da apliciraju i za sredstva za održavanje "hladnog pogona" ako je to u interesu zajednice. (prijedlog slovenskog zakona o kulturi 2.2. stroški prostora člen 67.) Također u novom prijedlogu kazališnog zakona Jugoslavije postoji ta mogućnost jer zakonodavac ne radi razliku između kazališta ovisno o tome tko je osnivač (članak 16 zakona o pozorištu).